Objašnjenje analize na kojoj se temelji prijedlog European Business Walleta

Nije formalna procjena učinka

Strogo govoreći, za ovaj prijedlog ne postoji procjena učinka. Komisija je odobrila odstupanje uz obrazloženje da se Business Walleti izravno nadovezuju na izbor politike koji je već ocijenila 2021. za europski okvir digitalnog identiteta te slijede tada preferiranu opciju: usklađeni okvir novčanika s pravnim učinkom u cijeloj Uniji, prilagođen profesionalnoj upotrebi. Umjesto toga pripremila je radni dokument službi u kojem se detaljno analiziraju očekivani troškovi i koristi.[1]

Taj dokument, SWD(2025) 837, ipak slijedi poznatu strukturu: definiciju problema, razloge za djelovanje EU-a, ciljeve, opciju politike, njezine učinke i način njihova praćenja. Temelji se na vanjskoj studiji konzorcija predvođenog društvom NTT Data, anketi na koju je odgovorilo 65 od 340 dionika do kojih je doprla te na 14 dubinskih intervjua.[12]

Problem koji opisuje

U dokumentu se utvrđuju dva problema. Prikazuju se kao na poduzeća usmjereno proširenje problema koje je procjena učinka za EU Digital Identity Wallet iz 2021. utvrdila za pojedince.[12]

• Poduzećima i javnim tijelima potrebni su bolji načini da se identificiraju na internetu i dokažu tko smije djelovati u njihovo ime, posebno preko granica. Identifikatori poduzeća izdani u jednoj državi članici nisu uvijek priznati u drugoj. Samostalni poduzetnici, samozaposlene osobe i javna tijela često su izvan poslovnih registara koji dodjeljuju identifikator koji vrijedi u cijelom EU-u. Osim toga, ne postoji standardni način na razini EU-a za pohranu i provjeru digitalnog ovlaštenja ili punomoći.
• Ne postoji pouzdan, pravno priznat način na koji bi poduzeća mogla digitalno i prekogranično dijeliti dozvole, certifikate i podatke o usklađenosti s javnim tijelima i međusobno. Isti se dokumenti podnose iznova i iznova, često e-poštom, kurirskom službom ili putem vlasničkih portala, a EU Digital Identity Wallet, osmišljen oko privatnosti pojedinaca, nije bio namijenjen sljedivosti koja je poduzećima potrebna za revizije i usklađenost.

Dokument ih povezuje s trima pokretačima:[12]

• Tržišne i tehnološke promjene, od računalstva u oblaku i AI-ja do izvješćivanja utemeljenog na podacima, stvaraju nove potrebe za uslugama povjerenja među poduzećima i javnim tijelima.
• Kako sve više poduzeća posluje preko granica, rascjepkani nacionalni postupci usklađivanja višestruko povećavaju njihove troškove.
• Sustavi koji nisu međusobno povezani onemogućuju javnim tijelima da sigurno i učinkovito identificiraju poduzeća i komuniciraju s njima.

O tome zašto bi trebao djelovati EU, a ne svaka država članica zasebno, dokument navodi da su nacionalni sustavi izgrađeni za domaću upotrebu i razlikuju se po pravnom učinku, opsegu i tehničkom dizajnu, što otežava slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga te narušava tržišno natjecanje među poduzećima ovisno o tome gdje imaju poslovni nastan. Kao pravnu osnovu navodi članak 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), istu kao za europski okvir digitalnog identiteta.[12]

Što se želi postići

Opći je cilj pridonijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta smanjenjem administrativnog opterećenja za poduzeća i javne uprave digitalnom identifikacijom, autentifikacijom i pravno valjanom razmjenom podataka. Iz njega proizlaze dva specifična cilja:[12]

• Smanjiti administrativno opterećenje, pojednostavniti postupke usklađivanja i poboljšati pružanje usluga.
• Osigurati da poduzeća i javna tijela imaju pristup sigurnoj i pouzdanoj prekograničnoj digitalnoj identifikaciji koja odgovara potrebama korisnika i potražnji na tržištu.

Polazni scenarij i opcije

Dokument ne uspoređuje više opcija politike. Preuzima opciju politike 3, preferiranu opciju iz procjene učinka za EU Digital Identity Wallet iz 2021., i smatra je istodobno polaznim scenarijem i jedinom razmatranom opcijom politike, prilagođenom potrebama poduzeća i javnih tijela.[12]

Razlog je dosljednost: budući da europski okvir digitalnog identiteta već vrijedi i da je njegova tehnička arhitektura definirana, dokument model novčanika za digitalni identitet naziva jedinim izvedivim rješenjem za očuvanje dosljednosti i interoperabilnosti obiju vrsta novčanika, a Business Wallete opisuje kao proširenje tog okvira, a ne kao zaseban okvir.[12]

U okviru te opcije tijela javnog sektora morala bi omogućiti minimalan skup osnovnih funkcija: identifikaciju i autentifikaciju, kvalificirane elektroničke potpise i pečate, razmjenu elektroničkih potvrda atributa i primanje službenih obavijesti. Radnje poduzete putem tih funkcija imale bi isti pravni učinak kao one na papiru ili osobno. Poduzeća ne bi bila obvezna upotrebljavati Wallet, a samostalni poduzetnici i samozaposlene osobe mogli bi za neke samostalne usluge upotrebljavati svoj EU Digital Identity Wallet umjesto kupnje cjelovitog Business Walleta.[12]

Primjeri upotrebe koje navodi

Sama predložena uredba bila bi neutralna u pogledu primjera upotrebe: ne bi davala prednost određenim upotrebama. Kako bi pokazao kako bi to moglo funkcionirati, dokument navodi primjere upotrebe koje su utvrdili dionici:[12]

• Uključivanje klijenata i dubinska analiza (upoznaj svojeg klijenta): provjerene vjerodajnice umjesto ručnog prikupljanja dokumenata.
• Pravno zastupanje: digitalno izdavanje, opoziv i praćenje punomoći.
• Javna nabava: unaprijed provjerene vjerodajnice koje se mogu ponovno upotrijebiti u različitim natječajima.
• Prekogranično poslovanje: podnošenje provjerenih vjerodajnica tijelima u drugim državama članicama bez osobne prisutnosti.
• Upravljanje porezima i e-računi: pouzdani identifikatori i provjerene vjerodajnice za PDV.
• Lanci opskrbe: povezivanje provjerenih podataka o dobavljačima i vjerodajnica proizvoda, kao što je digitalna putovnica proizvoda.

Troškovi koje modelira

Vlasnici novčanika u prvoj bi godini snosili jednokratne troškove (osposobljavanje i uvođenje, aktivacija i IT implementacija te nabava ili sklapanje ugovora), a nakon toga ponavljajuću naknadu za licenciranje i održavanje. Komisija procjenjuje prosječan trošak po organizaciji kako slijedi:[12]

Pretpostavlja se da bi Wallet uvela sva tijela javnog sektora, budući da bi ga bila obvezna prihvaćati. Za 95 825 javnih tijela koja model obuhvaća to iznosi približno 7,3 milijarde eura u prvoj godini i približno 1,15 milijardi eura godišnje nakon toga. Kad bi ga uvelo 75% poduzeća, njihovi bi troškovi ukupno iznosili približno 45,5 milijardi eura u prvoj godini i približno 20,4 milijarde eura godišnje nakon toga.[12]

Za samostalne poduzetnike i samozaposlene osobe koji bi umjesto toga upotrebljavali svoj EU Digital Identity Wallet, dokument na temelju trenutačnih tržišnih cijena procjenjuje samostalne usluge na približno 45 eura godišnje za novi komunikacijski kanal, pri čemu se elektronički potpisi, pečati i vremenski žigovi naplaćuju zasebno.[12]

Uštede koje modelira

Izravne koristi računaju se samo kao uštede od smanjenja ili uklanjanja ručnog administrativnog rada. Procjenjuju se pomoću standardnog modela troškova EU-a: satni trošak rada pomnožen s vremenom koje aktivnost traje, učestalošću njezina obavljanja i brojem organizacija koje je obavljaju, na temelju podataka iz ankete i službenih statistika. Aktivnosti su razvrstane u šest kategorija:[12]

• Identifikacija i autorizacija
• Razmjena dokumenata i informacija
• Usklađenost i provjera
• Vođenje evidencije i upravljanje podacima
• Dozvole i certifikacija
• Prekogranična koordinacija i priznavanje

Uz sudjelovanje svih javnih tijela i 75% poduzeća Komisija procjenjuje najveću izravnu korist na približno 169 milijardi eura godišnje, uz pretpostavku da se zamijeni svaki ručni postupak. Njezin minimum, utemeljen na uštedama koje su očekivali ispitanici u anketi (22% za javna tijela, 36% za poduzeća), iznosi približno 58 milijardi eura godišnje.[12]

Nakon oduzimanja troškova najveća neto korist uz tu razinu prihvaćanja iznosila bi približno 116 milijardi eura u prvoj godini i približno 147 milijardi eura godišnje nakon toga. Uz minimalne pretpostavke iznosila bi oko 6 milijardi eura u prvoj godini i oko 37 milijardi eura godišnje nakon toga. Dokument projicira i maksimum za razdoblje od deset godina, uz nepromijenjene koristi, na neto sadašnju vrijednost od približno 1 107 milijardi eura.[12]

Dokument primjenjuje isti model i na niže razine prihvaćanja. Uz najnižu, približno 10% poduzeća, ukupni je rezultat u prvoj godini i dalje pozitivan, ali javna bi tijela plaćala više nego što uštede dok se ne pokriju njihovi jednokratni troškovi. Prihvaćanje od 75% naziva najdjelotvornijim i najučinkovitijim načinom ostvarivanja ciljeva.[12]

Opisuje i neizravne koristi, kao što su manje prijevara, veće povjerenje u digitalne transakcije i manje emisije od papira i putovanja. Neke su kvantificirane, a neke nisu, i prikazuju se odvojeno od prethodno navedenih izravnih ušteda.[12]

Kako se to odnosi na glavne podatke o uštedama

Nijedan od tih modeliranih podataka nije jedan od dvaju glavnih brojeva u opticaju. Priopćenje Komisije za medije od 19. studenoga 2025. navodi do 150 milijardi eura godišnje uštede za poduzeća, a njezina stranica o politikama navodi najmanje 160 milijardi eura. Komisija ta tri podatka ne usklađuje.[3][2]

Za oba glavna podatka i razine prihvaćanja koje model upotrebljava pročitajte objašnjenje procjena uštede.

Ograničenja koja priznaje